Visoravan Pešter i opština Sjenica poznate su po surovim uslovima
Sedam kilometara od puta, lošim makadamom, kroz šume i brda, dolazi se do posljednje kuće u selu Blato u kojoj svoje djetinjstvo provodi četvoro Raičevića. Ovdje, gdje žive, čuje se samo lavež pasa, topot konja i vjetar koji cvili.
Visoravan Pešter i opština Sjenica poznate su po surovim uslovima. Teški uslovi i udaljenost od škole ne sprječavaju male Raičeviće da budu najredovniji u školi.
Na pitanje kako idu u školu, četrnaestogodišnja Miljana uz osmjeh odgovara:
– Škola nam je na 11 kilometara, svakog dana pešačimo. Nekad nas komšija poveze ladom bar u jednom pravcu. Jeste malo teško kada su snijeg i kiša, ali nemamo nijedan izostanak. Ne bih nikada propustila fizičko. Ovdje je super, ali mi je žao što smo mnogo daleko, pa nam niko ne dolazi. Ja sam samo jednom bila kod drugarice. Raičevići žive u 80 godina staroj brvnari u seoskoj idili. Prelijepa i u isto vrijeme surova priroda kao da je očvrsnula ovu porodicu, pa tako niko u kući nema zdravstvenih problema. Socijalna pomoć od 20.000 dinara im je jedino primanje, pa se trude da hranu za svoje potrebe obezbijede obrađujući zemlju i držeći stoku prenosi portal Srbi za srbe.
Imamo devet ovaca, šest kokošaka i pet krava. Krave su Đina, Dunja, Vesa, Ruža i Šara. Miljana ih muze, a ja ih čuvam, navodi dvanaestogodišnja Vanja.
Na to, najmlađi Radoslav (10) uzvikom dodaje:
– Imamo i konja! Jašem ga svakog dana, sada ću vam pokazati.
Razdragana, pametna dječica, vrijedni roditelji, zdravi svi. Reklo bi se – pa šta fali ovim ljudima?! Ipak, nije sve tako sjajno. Prevelika udaljenost od škole i svega ostalog nije njihov jedini problem. Selo Blato u jesen i zimi opravdava svoj naziv.
-Gore su nam kiše, nego snijeg, vjerujte. Kad kiša krene slivaju se potoci i udaraju direktno na kuću. Jednom smo morali da bježimo u štalu. Sve smo ove kanale prokopali da bismo to spriječili, ali uvijek probije. Kuća je stara, imamo dnevnu sobu i dvije prohladne sobice. Djeca mi spavaju na tri kreveta. Kupatilo nemamo, već koristimo poljski toalet i korito za koje grijemo vodu na šporetu. Prvi komšija nam je na tri-četiri kilometra. Nije lahko… Rođen sam ovdje, ali zbog djece bih otišao. Samo da smo negdje bliže zbog njih, objašnjava domaćin Srbislav prenosi portal Srbi za srbe.
Uprkos teškim uslovima, kuća porodice Raičević je uredna i pospremljena, a za to zasluge idu majci Stojni. Najstariji sin Miroslav (16) ide u školu u Kragujevcu, za šta moraju plaćati dom 6.000 dinara. Nemaštinja ih nije spriječila da sve račune redovno izmiruju jer kako domaćin kaže „to se posle nabere mnogo, pa kako platiti?“
Četvoro djece treba hraniti, obući, treba platiti struju… Teško da se može skupiti išta više. Stoga su ih obišli predstavnci Humanitarne organizacije Srbi za Srbe:
-Iako bi svaki čovjek na prvu loptu poželio da se doseli kod njih i da provodi dane družeći se s ovom zlatnom dječicom i čuvajući životinje, ipak smo svjesni da ova porodica mora da se preseli negdje bliže putu, školi, ambulanti… Stoga ćemo se potruditi da ispunimo njihovu Novogodišnju želju i da im obezbijedimo novi dom. Ovi fini, skromni i pošteni ljudi to zaslužuju, poručio je Stefan Ječmenica, piše portal organizacije Srbi za srbe.
